Izviđačka ljubav

Tad još nisam ništa znao i još nisam vjerovao da na
svijetu toga ima.
Jedino mi važno bilo da postanem lijevo krilo il’ centarfor školskog tima.
Tada sam iznenada sreo rijeku, šatore i pjesmu ;
odjednom to je moj život bio.
Postao sam poletarac, s maramom oko vrata
i vesele snove snio.
Izviđačka ljubav je došla tiho nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negdje duboko, u nama.
Moja prva straža, logorske vatre, iskopani wc-i,
Domagoj se vise nisam zvao.
Postao sam Stupić s pola kile luka…, lii možda kilom.
Leti, leti Lastavica, Iskrice u stroju stoje;
gledam izdaleka jel’to majica žute boje?
Postoji i jedan divan cvijet, Encijan on se zove;
evo i brđana po Podsusedu poletarce love.
Izviđačka ljubav je došla tiho nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negdje duboko, u meni.
Na rubu grada i danas stoji četa,
jedna četa hrabra mala.
Želim reći svima, jako želim reći svima,
koliko nam je ona dala.
Kad me netko pita što to meni znači, u mom srcu stoji sreća…
jednom takav život živiš.
Ja još uvijek gledam zvijezde, ja još uvijek pišem pjesme,
još sam onaj isti izviđač.
Izviđačka ljubav je došla tiho nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negdje duboko, u nama.

Kao što znate nisam postao ni lijevo krilo, niti centarfor školskog tima, al’ da, izviđač jesam. Poznavateljima ove pjesme stihovi, koje sam napisao, možda neće biti potpuno usklađeni. Poruku koju sam želio prenijeti, obične osobe koje će ovu monografiju čitati za narednih 50 godina, možda neće shvatiti, ali pravi izviđač će je uvijek prepoznati.

Krenuo sam pisati pjesmu kronologijom svog izviđačkog života i što je meni moj MP dao, međutim nakon druge strofe sam stao. Hej, pa ne postoji toliko duga pjesma. Kamo si krenuo?!

Puno riječi je ponekad suvišno, jedino što bih htio u svoje ime ponoviti su zadnje riječi himne družine Susedgrad:

„Susedgrad naša četo mala
Sada kažem tebi za sve hvala
Susedgrad naša četo mala
Puno si nam toga dala.“

Teško je opisati koliko… I više od puno!